Muški učenički dom Dubrovnik

Uvodno još imam potrebu ispričati se svima što ću sve ovo iznijeti iz osobne perspektive. No, morate shvatiti, ipak sam ja domsko dijete i na domijadama  sam prošao sve i kao učenik i kao odgajatelj…..pa krenimo:

Dakle već smo apsolvirali da je pobjeda na regionalnoj i plasman na državnu Domijadu zaista povijesni uspjeh za naš mali dom. Svi smo u domu bili sretni  i dijelili radost pobjede s našim nogomatašima, a i ja sam bio nekako posebno zadovoljan što neću sam putovati u Baško polje gdje sam od strane organizatora bio angažiran u tehničkoj organizaciji kulturnog dijela Domijade. No, onda kreću problemi, zbog neodgodivih školskih obaveza iz nogometne ekipe otpadaju nam četiri maturanta a zbog sudjelovanju na završnici državnog malonogometnog kupa još dva učenika, što u prevodu znači da je od osam igrača koji u izborili plasman na državno natjecanje ostalo samo dvojica. Pet  dana trajao je sizifovski posao sastavljanja nove ekipe…..i onda se dogodilo čudo. Momci koji su odabrani…ja za njih nemam riječi, jer budimo realni…nikome nije lako biti nečija zamjena, s druge strane imali su dodatni motiv pokazati da su možda imali mjesto i u prvoj ekipi. Sve to, čini mi se, njima nije bilo ni važno. Stali su jedan uz drugog i skupa sa svojim svojim voditeljima Božom Bukvićem i Mariom Maslaćem uz svestranu podršku ravnatelja Borisa Njavra stvorili ono što se valjda naziva sportska kohezija. Da ne budem lažno skroman mislim da sam i sam bar malo pridonio stvaranju duha tog teama. A da team može stvarno biti Together Everyone Achieves More  ova ekipa dokazala je u svakom segmentu, kako na terenu tako i izvan njega.

Iz utakmice u utakmicu pokazivali su sve više. Nakon visoke pobjede nad Varaždinom 6:2, uslijedio je pomalo nesretan poraz od Karlovca 1:3, uz napomenu da je dva minuta do kraja bilo 1:1. Nakon toga slijedi utakmica sa Požegom i ponovo visoka pobjeda 5:1 koja nam otvara mogućnost da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Ostaje utakmica sa Zagrebom: ako je dobijemo državni smo prvaci, odigramo neriješeno viceprvaci a u slučaju poraz svakako smo treći. No tada se događa nešto što nikada nećemo prežaliti i što će zauvijek ostaviti dvojbu što bi bilo da je bilo…Na veliki žalost svih sudionika, učenika i voditelja, pomalo nepromišljeno, grubo i bez pojašnjenja turnir je zaustavljen pred zadnju i odlučnu utakmicu i ne priveden kraju od strane Povjerenstva odgajatelja i ravnatelja. Zamislite, zbog prolazne kiše!?!  Očito se starijima žurilo privesti sve kraju, što je izazvalo revolt kod svih nogometnih ekipa, o čemu će vjerujemo biti još rasprava. No ni to naše mladiće nije pokolebalo, nakon kraće rasprave odgajatelja, ravnatelja i organizatora stisli su ruke karlovčanima koji su na temelju dotadašnje tablice proglašeni pobjednicima turnira. Da ne bi bilo zabune, potpuno zasluženo, pokazali su najviše…ali kao što rekoh tko zna što bi bilo....da je bilo…

I što reći na kraju...Svakako ne smijem  malo ne  spomenuti i sva ona „popratna“ događanja kojim se ponekad radujemo ali pomalo i strepimo na domijadama da sve dobro završi. E da, dragi moji mladići i tu ste bili pravi, ma što pravi, vrhunski na ponos nas kao vaših voditelja i na ponos cijelog Doma. I  da se ne zaboravi srebreni moci zlatnog sjaja su: Ivan Levanat, Ante Vukasović, Martin Butirić, Bruno Koludrović, Maroje Lazo, Petar Kunić i Josip Sršen.

Bravoooooo !

Pogledajte  FOTOGALERIJU

Miro Bronzić