Muški učenički dom Dubrovnik

Daleke mi se čine te godine mog djetinjstva, rane osamdesete. Kao neki daleki nestvarni san. Kao neka druga nestvarna dimenzija. Djetinjstvo prožeto konzumerskom oskudicom, ali nekim toplijim dušama, koje više nisu s nama, a koje još uvijek progovaraju kroz moja sjećanja. Ili sam možda nerealan, pa gledam romantizirano na davno prohujale dane i žalim za onim što je prošlo.

Upravo uslijed te oskudice svega i svačega tih davnih godina, u svima nama se rađala nada, snovi i nevjerojatna kreativnost koja nas je učila stvarati od ničega nešto, a od nečega čudo.

Mašta nam je radila na maksimalno. Šišarke od bora su nam bile ovce, šahovske figure- nogometaši s kojima smo igrali ondašnje jugo-prvenstvo, gdje smo na betonu kamenom crtali minijaturno nogometno igralište, gdje su nam kutije od šibica bili golovi.

Kad smo igrali veliki nogomet, kamenja su nam bile stative, a zahrđala dizalica od auta bio nam je mitraljez, dok smo se borili protiv Švaba, koji su u našoj mašti pucali s okolnih brda, po našem logoru zamaskiranom granama planike i česmine.

Danas kad je sve nadohvat ruke, polako se gasi kreativnost u svima nama, a posebno u djeci koja imaju apsolutno sve, a to je ono što zabrinjava. Kroz par klikova možeš kupiti što želiš, birati pjesmu koju želiš, gledati utakmicu koju želiš, ili naručiti iz svakog kraja svijeta što god ti padne na pamet.

Današnje ludilo „mobitela i društvenih mreža“ koje su nam okupirale većinu života, a čije trendove više nitko ne može pratiti, iziskuju od djece da budu on-line stalno, jer danas vrijedi paradigma „virtualan sam dakle jesam“.

Roditelji već od prvog razreda kupuju djeci najnovije i najskuplje mobitele, što je zaista suludo. Djeca djecu izruguju ukoliko drugo dijete nema mobitel ili ima neki stari model, iako je ova priča oko skupocjenih mobiteli tek jedna kap u moru ovog ludila popustljivog roditeljstva, koje će za posljedice imati frustriranu, nesamostalnu i neodgovornu budućnost pojedinaca.

Opravdanje za naše bezgranično popuštanje i dozvoljavanje svega i svačega djeci, leži u onom klišeu kako „moramo biti u korak s vremenom, da navodno moramo živjeti kao svi drugi, jer kako će on/ona ne imati, kad svi drugi imaju!“. Tako nam je najlakše olakšati i opravdati vlastitu savijest.

Dječja se mašta i kreativnost među ostalim uništava i uslijed nenormalnih količina poklona koje dobivaju za Božić i svetog Nikolu. Rođendani su postali nalik na male svadbe. Djecu s tom besmislenom količinom darova nesvjesno otupljujemo, zbunjujemo i frustriramo.

Ne bi trebali praviti od djece automat želja za ispunjavanje, jer kad ispunimo sve želje djeci, uništiti ćemo im sve snove, nade i kreativnost toliko potrebnu kako bi se samo-ostvarivali, napredovali i u konačnici svijetu doprinosili nečim originalnim i svojim.

Na neke globalne trendove ne možemo utjecati, i dosta je toga novo vrijeme dobrog donijeli, i apsolutno treba uživati i konzumirati neke dobre promjene, ali ipak treba znati postaviti toliko potrebnu zdravu granicu.

Znam da volite vašu djecu najviše na svijetu, ali ona se jednako tako mogu voljeti stvaranjem zdravih zabrana, ograničavanjem i odgađanjem zadovoljstva što je u današnje vrijeme postao pravi izazov. Na taj ih način učite strpljenju, odgovornosti i samokontroli.

Učimo ih da se „sutra“ kao ljudi znaju nositi sa frustracijama na poslu, u društvu i unutar obitelji. U protivnome stvaramo asocijalnu tempiranu bombu u osobi koja neće znati samostalno riješavati konflikte, i koja će svaku kritiku shvaćati kao napad na sebe.

Svjestan sam da nije lako roditeljima danas, jer ovo vrijeme velikog materijalizma i poremećenih odnosa, postaje preteška borba za mnoge. Izazovi su sve veći a pritisak društva sve izraženiji.

Definitivno nije lako biti drugačiji, ali hrabre i uporne čekaju temelji života protkani od normalnosti, spokoja i stabilnosti, ako tome uopće težimo kao pojedinci. Nisu hrabri oni koji se stapaju s masama. Hrabri su oni koji ostaju dosljedni, drugačiji i odgovorni kako u odgoju tako i u svim drugim sferama života. A to nije nimalo lako.

I zato se iskreno divim svim roditeljima koji odgajaju djecu na načelu poštivanja, skromnosti i pristojnosti. Izgledaju kao posljednji Mohikanci, ali ima još uvijek takvih roditelja i takve djece. Okrećem se za njima kad ih prepoznam. I iskreno im se divim. I u sebi im plješćem iz sveg srca. Svaki je takav roditelj Hrabro srce i bori se lavovski za pravu stvar kao Mel Gibson u onom filmu.

I sam imam troje male djece i sam vodim svoje sulude ratove s globalnim trendovima koji pokušavaju ući i pod moj krov. Borba je brutalna ali još se borim. Doživim poneki poraz i pokoju pobjedu. Naoružan nekim drugim arhaičnim vrijednostima, pokušavam obraniti ono što se obraniti može.

Vjerujte da nije lako ostati normalan u ovim vremenima kad u tebe upiru prstom, iako ti razum, srce i savjest govore da si na pravom putu. Osjećam i vidim da su danas mnoge vrijednosti izopačene baš u svemu tako, i u odgoju.

Nije baš ni popularno govoriti o moralnim apektima života, jer ispadaš zatucan, konzervativan i zaostao. Eto preuzimam sve te atribute na svoja leđa bez problema. I pomalo sam ponosan na taj opis.

Djeca trebaju biti djeca, a mi trebamo shvatiti da ih izobiljem trujemo, i da ih prevelikom zaštitom osakaćujemo. Mi možemo biti bolji roditelji ukoliko ih učimo da se sami ponekad nose sa malim porazima, frustracijama i nedaćama, i da se sami izbore za sebe, a ne da im mi riješavamo baš sve njihove probleme i da ih apsolutno oslobađamo odgovornosti, kao što danas mnogi roditelji rade.

Nećete dijete zakinuti za sreću ako mu ne kupite mobitel dok je još malo, neizgrađeno i nesvjesno sebe i života, ili ako mu ne kupite baš sve što poželi. Ili ako mu zabranite ono što nije u skladu s njegovim emocionalnim stupnjem razvoja.

Ljubav prema djeci se može pisati i drugačijim rukopisom. Do njihovog se srca može doći i drugim putevima koji su teži, udaljeniji i neprohodniji, ali će perspektiva i horizonti njihovog života nakon toga biti veličanstveniji i duhovno bogatiji.

Ljubav prema djeci nije ispunjavanje svih želja. Ljubav poznaje i drugačije izričaje, ali iziskuje vašu hrabrost, odlučnost i principijelnost.

Stvaranjem zdravih granica vašoj djeci dajete bezgraničnu ljubav. U tome je tajna.